I am one lucky guy
FOTO: Snježana Radoš
Dvostruke fakultetske naobrazbe – tehničke i umjetničke, tijekom bogate poslovne karijere Slobodan Bodo Gospodnetić razvio je tvrtku međunarodne reputacije Dominis Engineering te pokrenuo, uz nakladničku djelatnost prijevoda klasika hrvatske lirike, muzikološku nakladu Dominis Music s ciljem da objelodani sva pedagoška djela i kompozicije za violončelo svoga slavnoga zagrebačkog profesora, skladatelja, dirigenta i violončelista Rudolfa Matza.
Svakomu samosvjesnomu narodu cilj je imati svoju narodnu državu. Matija Kovačić ne samo da je tako mislio i pisao nego je cijeli život za taj ideal neumorno radio. Nedugo prije nego što je umro, napisao je i sljedeće: „Bit naše narodne tragedije godine 1918. imala je glavni uzrok u tome što mi Hrvati nismo složno […]
Potječe iz jedne od najuglednijih hrvatskih obitelji bračkih i žumberačkih korijena, čiji su pradjedovi pečalbarili u Americi još za vrijeme zlatne groznice, a djedovi se školovali od Zagreba do Beča afirmiravši – današnjim rječnikom rečeno – mobilnost kao stil života između dvaju kontinenata.
Gospodine Gospodnetiću, kako biste se ukratko predstavili našim čitateljima. Gdje ste se školovali, a gdje afirmirali kao menadžer sa širokim rasponom iskustva u inženjerskoj proizvodnji?
Rođen sam u Zagrebu 21. kolovoza 1944., a od mladosti živim u glavnome gradu Kanade – Ottawi. Uz prirodne ljepote i kulturno-povijesne znamenitosti, Ottawa se davno međunarodno afirmirala u sektoru visokotehnološke industrije, a to je prije šest desetljeća u taj grad smješten na granici dviju perspektivnih kanadskih pokrajina Ontarija i Québeca privuklo i moju obitelj. Moji su roditelji Vera Zoltner (Sunja, 1920. – Ottawa, 2015.), pijanistica i muzička pedagoginja i dr. Draško Gospodnetić (Zemun, 1920. – Ottawa, 2015.), ugledni brodograditelj i matematičar. U Zagrebu sam išao u pučku školu, klasičnu gimnaziju te nižu i srednju Muzičku školu „Vatroslav Lisinski“ u Gundulićevoj 4. Gimnaziju sam pohađao kao posljednji naraštaj koji se, nakon četverogodišnje pučke škole, školovao prema programu od osam razreda. Do našega obiteljskog odlaska u Kanadu u kolovozu 1962. završio sam 7. razred Klasične gimnazije i 3. razred srednje muzičke škole. U srednjoj muzičkoj školi glavni predmet bio mi je violončelo. U Ottawi sam završio gimnaziju, čiji je program već tada imao 13 razreda. Posrijedi je višemilijunsko kanadsko dvojezično područje gdje su službeni jezici engleski i francuski. Godine 1964. upisao sam studij elektrotehnike na Carleton University u Ottawi na engleskome jeziku, a diplomirao sam na tome vodećemu kanadskome tehničkom sveučilištu 1969. Nakon diplome dobio sam posao u jednoj maloj tvrtki koja je na mini-računalima projektirala i izrađivala sustave za prikupljanje podataka (data acquisition) i analizu eksperimentalnih podataka. Za godinu dana (lipanj 1970.) dobio sam posao u inovativnome Računalnom centru Sveučilišta Carleton i tu sam radio do prosinca 1973. godine.
Istodobno, u rujnu 1970. položio sam prijamni ispit i upisao studij violončela na Konzervatoriju u susjednom gradiću Hullu. Naime, glavni kanadski grad Ottawa je u provinciji Ontario, a nalazi se na južnoj obali istoimene rijeke Ottawe, dok gradić Hull pripada provinciji Quebec i smješten je u relativnoj blizini moga novoga kanadskog doma na sjevernoj obali te rijeke. Za vrijeme studija violončela radio sam puno radno vrijeme u Računskom centru na Sveučilištu Carleton. Omjer inženjerskih napora i umjetničke relaksacije tijekom drugog studija bio je vrlo poticajan za razvitak moje oplemenjene dvostruke karijere. Diplomirao sam stoga violončelo za tri godine u svibnju 1973.
Umjetničko nadahnuće u to doba bilo mi je snažnije! U studenome 1973. dao sam otkaz na Sveučilištu Carleton i sredinom prosinca otputovao sam u Švicarsku kako bih nastavio s poslijediplomskim usavršavanjem violončela na Konzervatoriju u Ženevi i to u klasi virtuoza Guya Fallota. U Ženevi sam diplomirao u lipnju 1976., a u studenome sam se vratio u Kanadu. Nakon šest mjeseci neuspješnih pokušaja da pronađem posao od kojeg bih mogao živjeti kao profesionalni čelist, vratio sam se mojoj staroj inženjerskoj struci i ubrzo našao lukrativni posao kao inženjer u laboratoriju za radare u Kanadskome istraživačkom centru za komunikacije. U tom laboratoriju radio sam devet godina, do ožujka 1986., i sudjelovao u razvoju novih algoritama i kompjutorskih procesa za digitalno obrađivanje te obavljao analizu radarskih slika. Stekavši potrebna znanstvena iskustva, odlučio sam samostalno nastaviti istraživačku i poslovnu karijeru pa od 1986. radim u tvrtki Dominis Engineering, koju sam osnovao s mojim ocem Draškom, također iskusnim znanstvenikom.
DVOSTRUKA NAOBRAZBA – DVOSTRUKI INTERESI
Ne zanemarivši svoju glazbenu naobrazbu, tijekom zime 1979. osnovao sam tvrtku Dominis Music s namjerom da priredim nova izdanja svih pedagoških djela i kompozicija za violončelo prof. Rudolfa Matza. Ime tvrtke Dominis odabrao sam u čast našeg polihistora kakav je bio Markantun de Dominis (Rab, 1560. – Rim, 8. IX. 1624.), želeći na taj način odati počast hrvatskome učenjaku. Za vrijeme mojega umjetničkog studija u Ženevi često sam dolazio u Zagreb te sam boravio kod moje bake i tete, katkad po mjesec ili dva, ovisilo je o tome koliko dugo je moj profesor Fallot bio na koncertnoj turneji diljem svijeta. U razdoblju tih trogodišnjih zagrebačkih posjeta opet sam uzimao satove čela kod prof. Rudolfa Matza (1901. – 1988.), koji se potvrdio kao skladatelj, komorni glazbenik i pedagog masovnoga zborskog pjevanja te dirigent Hrvatskoga pjevačkog saveza kao i Američko-hrvatskoga pjevačkog saveza 1950-ih. Kao violončelist Matz je bio član Zagrebačkoga trija, a muzicirao je i u Chicago Chamber Triju. Uglavnom, tijekom te tri godine koje sam u mladosti proveo u Europi zbližio sam se s tim svestranim umjetnikom pa se naš odnos oplemenio – prerastavši u odnos između dvaju suradnika i prijatelja.
OČEVE INOVACIJE – SINOVLJEVA KOMPETITIVNOST
Od našega obiteljskog dolaska u Kanadu prije šest desetljeća, točnije 23. XI. 1962., moj otac Draško radio je kao znanstvenik u Brodarskom institutu (Ship Laboratory) u Ottawi koji je bio dio National Research Council of Canada (NRCC-a). Umirovljen je kad je navršio 65. godinu (1985.), a dodijeljena mu je titula Resercher Emeritus of NRCC za zasluge u razvoju instrumentacije za ispitivanje brodova i za razvoj sustava za numeričko glodanje modela brodova. Taj sustav bio je demonstriran na American Towing Tank Conference (ATTC konferenciji), održanoj u Ottawi u lipnju 1968. Sustav koji je moj otac zamislio i pustio u pogon bio je u to vrijeme prvi i jedini na svijetu! Od 1985. do 2007. moj otac je radio u Dominis Engineering, pridonoseći svojim iskustvom razvitku naše obiteljske tvrtke koja uspješno posluje i danas.
Srgjan pl. Tucić rođen je u Požegi 9. veljače (ponegdje se navode 9. i 29. ožujka!) 1873. od oca Dragutina pl. Tucića Sokolovačkoga i majke Karmele pl. Jovanović. Temeljnu naobrazbu stekao je u Virovitici i Požegi. Nakon (ponovljenoga) četvrtoga razreda gimnazije upisao je i uspješno završio (1889.) Kraljevsku obrtnu školu u Zagrebu. Premda je po […]
Diplomirali ste elektrotehniku na prestižnom Sveučilištu Carleton. Što pamtite kao najizazovnije za vrijeme studija?
Za vrijeme studija najzanimljivije područje bilo mi je programiranje računala za aplikacije i obradu podataka. Podsjećam, vrijeme je to primjerice prije izuma preteče interneta – računalne mreže ARPANET (Advanced Research Projects Agency Network), koju je 1969. pokrenula američka tehnološka elita.
Kanadsko Sveučilište Carleton je, s druge strane, imalo jedan od prvih IBM računala (IBM 1620) i taj je sustav bio instaliran na Tehničkom fakultetu, s time da su studenti tehnike od druge godine nadalje imali neograničen pristup tom računalu. Moj interes za računala počeo je ranih šezdesetih, još u gimnaziji. Naime, u zimi 1963., dok sam pohađao 13. razred, po dva vrsna učenika iz svake gimnazije u Ottawi bili su odabrani i poslani da polaze tečaj za kompjutorsko programiranje na Sveučilištu Carleton. Taj uvodni tečaj održavao se tri mjeseca od 8 do 14 sati svake subote. Odabrani učenici iz gimnazija, među kojima sam se našao i ja, pohađali su taj tečaj sa studentima tehnike, koji su bili prvi naraštaj koji se učio koristiti novim računalom, koji je baš te zime bio instaliran na Tehničkom fakultetu. Sažeto, ja sam već od 19. godine bio zainteresiran za računala kao i njihovu uporabu za rješavanje tehničkih problema te sam s velikim interesom pratio što je moj otac radio u Ship Laboratory. Nakon treće godine studija volontirao sam u radnom procesu cijelo ljeto u Ship Laboratory of NRCC s mojim ocem baš na projektu glodanja brodskih modela. To iskustvo od četiri mjeseca imalo je veliki utjecaj na moju buduću inženjersku karijeru u vremenu kada se kompetitivnost smatra najpoželjnijom osobinom u poslovnoj i znanstvenoj zajednici jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta kakva je Kanada.
Kada ste osnovali tvrtku Dominis Engineering? Govori li nam što o Vama i Vašoj obitelji samo ime tvrtke Dominis?
Tvrtku Dominis Engineering osnovao sam prije četiri desetljeća s mojim ocem, znanstvenikom svjetske klase bračkih korijena, nakon što je on otišao u mirovinu u rujnu 1985. Ja sam počeo raditi u Dominis Engineeringu u travnju 1986. Ime Dominis za tvrtku izabrali smo znakovito, isto kao i za našu nakladu glazbene literature Dominis Music, želeći na taj način odati počast spomenutome slavnom znanstveniku i nadbiskupu Markantunu de Dominisu (znanom kao Marko Antun). Taj rođeni Rabljanin bio je znatiželjni isusovac koji je poučavao kao profesor matematike, retorike i filozofije u talijanskoj Bresciji, ondašnjem europskom obrazovnom središtu. Obnašao je i dužnost splitskog nadbiskupa iako ga šira javnost uz to poima učenjakom inspirativnog duha koji je objasnio, primjerice, nastajanje duge u svom traktatu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride objavljenom u Veneciji (1611.). Nije se slagao s papom te se morao iz Splita skloniti u Veneciju – otkud je izbjegao 1615. u Englesku. Pred kraj života de Dominis se vratio u Rim gdje ga je uhitila inkvizicija (1623.). Preminuo je u zatvoru u tvrđavi Castello San Angelo u tijeku istrage. Tijelo mu je spaljeno kao nevjerniku na Campo di Fiore u prosincu 1624. na istome mjestu gdje su inkvizitori spalili i Giordana Bruna 1600. godine. Riječju, Dominis i Gospodnetić su u dubljem sociolingvističkom smislu ekvivalentna imena u nekim, nekoć latiniziranim, krajevima Dalmacije, što onda označuje u imenu tvrtke s kanadskom adresom naše dalmatinsko podrijetlo i usto pronosi znamen o višestoljetnoj hrvatskoj izumiteljskoj tradiciji.
Naša obitelj podrijetlom je iz Dola na Braču i svi naši preci prezivali su se Gospodnetić (s nadimkom Zelanović) od 1610., prema crkvenim knjigama u Dolu.
U početku karijere radili ste na aplikacijama u području računalnih komunikacija, radarskog modeliranja i obrade slika. Koliko Vam je to iskustvo odredilo današnje poslovne perspektive?
Točno, u početku moje inženjerske karijere radio sam na de facto pionirskim aplikacijskim programima za grafičke uređaje i terminale u Računskom centru Sveučilišta Carleton. To početno iskustvo u primjeni informacijsko-komunikacijskih tehnologija otvorilo mi je vrata za rad u istraživačkom laboratoriju za radare, gdje sam bio dio ekipe koja je razvijala nove algoritme za digitalnu izradu i analizu radarskih slika, koje su snimljene iz zrakoplova ili iz satelita. Iskustva koja sam stekao kreiranjem računalnih programa, koji se obrađuju na računalu i po nekoliko dana da se dobije rezultat i konačna radarska slika – jer još nije bilo superračunala poput recimo današnjeg američkog diva Frontiera ili hrvatskog superračunala Supek, odlično su me pripremila za razvoj suvremenih računalnih aplikacija na izradi propelera. Geometriju zakrivljene plohe propelerske lopatice ne može se definirati analitički, već se te plohe definiraju skupom diskretnih točaka u prostoru. Od tih zadanih točaka treba izračunati dodatne točke koje će definirati propelersku plohu i zatim treba odrediti putanju frez noža koji će izglodati tu plohu do konačne forme i zadane glatkosti tako da se propeler ne treba ručno dorađivati i brusiti nakon što je strojna obrada završena. To je tajna umijeća oblikovanja propelera.
Tko sve čini tim suvremene tvrtke Dominis Engineering, gdje ste Vi uključeni u razvoj novih proizvodnih procesa i CAD/CAM aplikacija za strojnu obradu i mjerenje propelera i turbinskih lopatica? Gdje se plasiraju Vaši proizvodi?
Dominis Engineering je mala kreativna tvrtka koja ima ukupno 12-ero zaposlenika. Dva ključna inženjera rade u tvrtki više od 30 godina. Procesi za obradu i mjerenje propelera su razvijeni i sada se upotrebljavaju u produkciji propelera i impellera za ratne brodove. Ja sam uključen u istraživačke projekte, koji se bave propelerskom kavitacijom i podvodnom bukom. Naša tvrtka radi gotovo isključivo za projekte Američke mornarice. Do sada smo sudjelovali u izradi propelera i impulsora za tri programa Američke mornarice. Sada radimo impulsore za program Littoral Combat Ship. No, Dominis Engineering ima i jednog klijenta u Italiji za kojeg radimo propelere za vojnu upotrebu.
Vaša filantropska aktivnost u području književnosti začuđujuće je značajna, tiskate prijevode klasika hrvatske poezije Mažuranića, Nazora, Tadijanovića…
Muzičku nakladu Dominis Music osnovao sam davno na vremenskoj okomici od 45 godina (točnije 1979.) sa svrhom da objelodanim pedagoška i skladateljska djela moga profesora i prijatelja međunarodnoga ugleda prof. Matza. Sve note i kompozicije trebalo je ponovno pregledati i izgravirati kako bi se priredila nova prvoklasna izdanja. Okupio sam najbolje gravere u Americi, novi dizajn napravljen je za korice, prvoklasan papir izabran je za tisak. Dominis Music izdanja mogu se prema kvaliteti izvedbe komparirati s elitnim europskim glazbenim izdanjima kao što su primjerice Peters, Universal i Henle.
FRANCUSKA POETSKA VEZA
Tijekom posjeta Francuskoj, odnosno mom barbi Jugoslavu Gospodnetiću u Parizu u proljeće 1985. imao sam priliku vidjeti njegove prijevode pjesama klasika hrvatske lirike 20. stoljeća poput Tina Ujevića i Dragutina Tadijanovića, te njegov prijevod na francuski kultnog epa Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića“ na kojem je on u tom trenutku radio. Oduševio sam se tim prepjevima hrvatskih klasika na francuski jezik koji su bili izvrsni i odlučio sam da se ti prijevodi moraju na neki način učiniti dostupnima široj anglo-frankofonoj čitateljskoj publici. Do tada prijevodi moga barbe s višedesetljetnom pariškom adresom pojavili su se u samo nekoliko izdanja časopisa Most/The Bridge Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Ta prva izdanja njegovih prepjeva bila su samo na francuskome jeziku.
Ali, ja sam mislio kao osoba obrazovana u višejezičnome i višekulturnom okružju da treba tiskati usporedno – i hrvatski original i francuski prepjev – tako da čitatelj može komparirati original s prijevodom. Hrvatska književnost relevantna je u europskim i svjetskim okvirima – još od Marulićeve epohe iz sredine drugog tisućljeća, što bi ovi kvalitetni prijevodi na velike svjetske jezike kakvi su engleski i francuski trebali dodatno afirmirati… Dakle, ideja da se izda zbirka hrvatske poezije u dvojezičnim izdanjima na hrvatskome i francuskome rodila se u proljeće 1985., a prvo izdanje „Sto pjesama“ Dragutina Tadijanovića izišlo je u ranu jesen 2009. godine. Nakon prvoga izdanja toga čitanog pjesnika, drugo izdanje bilo je već lakše plasirati. U proljeće 2014. objelodanili smo zbirku Matoševih pjesama pod naslovom „Tajanstvena ruža“. To izdanje stiglo je pred čitateljsku publiku frankofonog svijeta u povodu otkrivanja Kožarićeva spomenika Matošu u Parizu. Za prepjeve na francuski Matoševih pjesama, koje su izašle u tom izdanju Naklade Dominis, moj dragi barba Jugoslav Gospodnetić posthumno je dobio prestižnu nagradu Davidias koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika za najbolji prijevod nekog hrvatskog klasika na strane jezike. Prijevodi Naklade Dominis hrvatskih klasika mogu biti korisni učenicima Hrvatske nastave u inozemstvu koja danas djeluje u 23 zemlje, ali i studentima koji polaze tečajeve hrvatskoga jezika i kulture u mreži lektorata hrvatskoga jezika na inozemnim sveučilištima diljem svijeta na svim kontinentima. Želim napomenuti da izbor od 17 Matoševih pjesama iz zbirke „Tajanstvene ruže“ postoji i kao dvojezična audio knjiga na portalu Book&Zook. Pjesme čitaju Vilim Matula na hrvatskome jeziku i Roman Gospodnetić (moj drugi bratić iz Pariza) na francuskome jeziku. Knjige možete naručiti na ovoj poveznici… www.dominispublising.com.
Ukratko, Mažuranića je preveo velikan hrvatske humanistike s pariškom adresom Vaš stric iliti barba Jugoslav Gospodnetić! Recite nam ponešto o svojoj široj obitelji?
Mobilnost nam je, današnjim rječnikom rečeno, u genima. Moj pranono Antun Gospodnetić (1828. – 1906.), zvan Californese, rođen je u Dolu na Braču prije 196 ljeta, tj. 1828. godine. Na vremenskoj okomici od gotovo dva stojeća (1849.) bio je među prvim Bračanima koji su za vrijeme zlatne groznice otišli u Kaliforniju tražiti zlato. Iz Kalifornije se vratio na rodni otok dva desetljeća kasnije, tj. 1871. godine, i nastanio se u Postirama, a ne u zavičajnome bračkom Dolu.
Živimo u svijetu koji sve brže i brže gubi pamćenje, pa i um, a moral i duhovne vrijednosti da i ne spominjemo. Influenceri, instagrameri, tiktokeri i raznovrsni aktivisti žele isušiti i posljednju kap ljudskoga razuma i nametnuti ideološki idiotizam na kojem oni (za sada) obilato profitiraju. Vidimo i u Hrvatskoj, posebice u glavnom gradu, kako […]
PODUZETNIČKI DUH – OD ZLATNE GROZNICE DO DIGITALNE EPOHE
Tako je moj nono Frano Gospodnetić rođen u Postirama 1872. godine. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju dok je u Zagrebu i Grazu studirao pravo i doktorirao u Grazu 1899. godine. Afirmirao se kao carinik u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Dr. Frano radio je kao pravnik na carini u Beču, zatim u Šibeniku te nakon završetka Prvoga svjetskog rata karijeru nastavlja u Zagrebu i Beogradu. Bio je pomoćnik ministra trgovine i industrije (1924. – 1928.), a od 1929. do 1932. pomoćnik ministra financija.
Dok je radio za Ministarstvo trgovine i Ministarstvo financija Kraljevine Jugoslavije, njegova obitelj živjela je u Zagrebu, a on je imao stan u Zemunu i često putovao u Zagreb kako bi provodio vrijeme s obitelji. Sva četiri njegova sina školovala su se u Zagrebu, završivši uspješno klasičnu gimnaziju i razne studije. Moj nono Frano umro je prije 87 godina (1937.). Svi su mu sinovi bili vrsni stručnjaci u svojim domenama.
Dr. Ante Gospodnetić (1906. – 2000.) bio je priznati pravnik i javni tužitelj. Stric mi Frano Gospodnetić (1916. – 1994.) afirmirao se kao lingvist i leksikograf. Bio je jedan od glavnih urednika prvoga Općeg leksikona koji je tiskao zagrebački Leksikografski zavod Miroslav Krleža 1974. godine. Stric mi s pariškom adresom Jugoslav Gospodnetić, fonetičar, lingvist i povjesničar (1919. – 2010.), afirmirao se među vodećim fonetičarima – pridonijevši uz slavnog akademika Petra Guberinu određenju glasovnih optimala u tzv. Verbotonalnoj metodi učenja stranih jezika. To otkriće doživjelo je širu primjenu u rehabilitaciji osoba oštećenoga sluha koja se već desetljećima uspješno primjenjuje u zagrebačkome SUVAG-u. Rezultate višegodišnjih istraživanja u arhivima Brača, Splita, Beča, Trsta i Venecije sabrao je i objavio (1994.) u knjizi „Brač i njegovo pomorstvo“ u kojoj preobrazbu bračkoga plemićkog društva u građansko promatra kroz uspon pomorstva i trgovine, koje je u XVIII. st. učinilo Brač trećom silom na području mletačke Dalmacije i Albanije (nakon Lošinja i Boke kotorske). Stric Jugoslav preveo je u Parizu veliki broj pjesama hrvatskih lirskih klasika poput Ujevića, ali i njemačkih, talijanskih i engleskih modernih liričara.
Dr. Draško Gospodnetić (1920. – 2015.), moj otac, afirmirao se kao brodograditelj, fizičar i matematičar koji je u Kanadi razvio prvi sustav na svijetu za računalnu obradu modela brodova. Riječju, ja sam sada najstariji živući praunuk Bračanina koji je u Kaliforniji okusio čari zlatne groznice.
S mamine strane moja baka je bila Marija Zoltner (rođena Vranešić, 1899. – 1984.), najstarija kći Gjure i Marte Vranešić iz Žumberka. Marta je rođena Badovinac. Mi sada pripremamo jednu malu knjižicu o obiteljskom stablu obitelji Gjure i Marte Vranešić. Moj pradjed s majčine strane Gjuro bio je u Americi deset godina. Vratio se da se oženi 1898., ali s namjerom da se vrati u Ameriku sa ženom iz rodnoga kraja. Budući da moja prabaka nije željela ići u obećanu zemlju, on se sam vratio natrag u Ameriku. Prodao je rudnik u Coloradu koji je posjedovao i vratio se nakon nekog vremena u Hrvatsku te se preselio s Martom u Sunju i tu nastavio stvarati obiteljsku zajednicu. Gjuro i Marta imali su četiri kćeri i četvoricu sinova. No, to je duga priča!
Zanimljivo je da su oba moja pradjeda, i Gospodnetić i Vranešić, pečalbarili u Americi. Gospodnetić je bio u Kaliforniji 18 godina, a Vranešić u Coloradu 10 godina. Vratili su se u Hrvatsku i oženili se. Gospodnetić se vratio u Kaliforniju sa suprugom, gdje im se rodilo dvoje djece. Ali, moja pranona Mandalena Bonačić (1849. – 1924.) nije mogla izdržati u toj divljini i oni su se vratili na Brač 1871. godine. Moja prabaka Marta čak nije htjela ići u Ameriku! Gjuro Vranešić sam je otputovao natrag u Colorado da sve proda pa se zatim trajno vratio u Hrvatsku.
ERUDITSKI KRUG MENTORA U ZNANOSTI I UMJETNOSTI
Inženjer, glazbenik, poetska duša, ljubitelj poezije… Kako sve to stane u jedan životni vijek? Vaše poznavanje glazbe je eruditsko – učenik ste slavnoga glazbenika Rudolfa Matza! Vaše poznavanje poezije je fascinantno, Vaša nakladnička djelatnost u glazbenoj literaturi kao i prijevodima hrvatske poezije impresivna je i u izboru pjesnika i u izboru prevoditelja s čudesnim jezičnim osjećajem pretočenim iz jednog jezika u drugi, a oprema knjiga također je inženjerski pedantna pa se čitatelj uza znanstveni aparat i indekse brzo snalazi…
Tijekom moga studentskog i profesionalnog života, kao čelist i kao inženjer, imao sam sreću da sam bio okružen ljudima koji su mi velikodušno pomagali u mojim raznovrsnim naporima da se razvijem i kao muzičar i kao inženjer-istraživač. Tu treba prvo spomenuti moje roditelje, koji su mene i mog brata Marijana (r. 1945.) svojim primjerom vodili i pokazivali nam pravi put. Zatim je tu utjecaj prof. Matza od kojega sam dobivao satove iz čela još u gimnaziji. Pamtim odgojne poticaje mog instruktora stranih jezika prof. Stjepana Markuša, velikoga hrvatskog filologa i prevoditelja, koji je preveo na hrvatski jezik Goetheova „Fausta“, Danteovu „Božanstvenu komediju“ i Homera… Tu su i elitni glazbeni pedagozi. Slavnoga violončelista prof. Guya Fallota upoznao sam već 1964. u kreativnom kampu Muzičke mladeži Kanade i kasnije sam nastavio studij violončela kod njega u Ženevi. Pamtim sa zahvalnošću i mog dragog barbu Jugoslava koji je sa svojim predivnim prijevodima hrvatske lirike probudio u meni ljubav za poeziju i magične kulturne ličnosti Pariza. Neupitno, moj otac Draško – s kojim sam 20 godina radio i gradio tvrtku Dominis Engineering – najzaslužniji je za moju znanstvenu i istraživačku inženjersku strast. Svi su ti spomenuti markantni ljudi, koji su mi bili mentori u raznim fazama života, pridonijeli mome svestranom razvoju, radnim navikama, mojim pogledima na život, pripremivši mi teren za razvitak tih širokih interesa i aktivnosti od glazbe i izdavaštva do tehnike i istraživanja. I can say: I am one lucky guy.
Koliko Vas ispunjava ova filantropska aktivnost kako u glazbi tako i u književnosti?
Moje filantropske aktivnosti u glazbi i u književnosti postale su važan dio moga životnog stila. One me ispunjavaju i daju dublju svrhu tom životu u ambijentu poslovnoga svijeta Kanade te čine vitalnom moju vezu anglofonog svijeta s Hrvatskom i njezinom bogatom tisućljetnom kulturom. Moj bratić Neven u Parizu je aktivno angažiran u pripremi tekstova i prijevoda njegova oca te mi zajednički radimo kako bismo izdali sve njegove prijevode. U planu je serija od 15 dvojezičnih knjiga poezije. Šest knjiga objavljeno je do danas. Tri knjige su u pripremi za ovu godinu i to klasika kao što su Ivo Vojnović, Marko Marulić i talijanski pjesnik, glazbeni kritičar i dobitnik (1975.) Nobelove nagrade za literaturu Eugenio Montale. Neven je aktivan u sklopu pariškoga ogranka AMCA-e iseljenih sveučilištaraca hrvatskih korijena.
POSLOVNE, ZNANSTVENE I KULTURNE VEZE S DOMOVINOM
Koliko često posjećujete rodni Zagreb, kako je živjeti punim plućima na oba kontinenta? Kako osvježavate prijateljske veze na relaciji Hrvatska – Kanada?
Hrvatsku posjećujem barem jedanput godišnje, uživajući u kulturnoj ponudi rodnoga Zagreba. U vrijeme od 2015. pa do početka pandemije koronavirusa dolazio sam više puta u godini jer sam vodio istraživanja u kooperaciji sa zagrebačkim Brodarskim institutom. Moram spomenuti da je moj otac Draško bio jedan od prvih inženjera brodogradnje koji je 1948. zaposlio inženjera prof. Stanka Šilovića u Brodarskom institutu dok je Institut još bio samo jedna dugoročna vizija i ideja, bez laboratorija, bez bazena za ispitivanje modela brodova i bez kavitacijskog tunela za ispitivanje modela propelera, koju je trebalo razraditi i ostvariti. Od 2015. do 2022. godine imao sam tri istraživačka projekta u tome Brodarskom institutu. Ti projekti bili su vezani uz istraživanje utjecaja preciznosti izrade propelera i početka kavitacije koja proizvodi buku u moru. Rezultate tih projekata dobro su primili svjetski hidrodinamičari. U rujnu 2023. održao sam predavanje o našem zajedničkom radu na Simpoziju za propelere u Norfolku (Virginia), koji je organiziralo američko društvo brodograditelja Society of Naval Architects and Marine Engineers (SNAME). Naravno, taj rad nije gotov i u pripremi su novi projekti kao nastavak tih istraživanja. Svaki put kad dođem u Zagreb sastanem se sa svojim suradnicima u Brodarskom institutu, a i s mojim kolegama iz Klasične gimnazije.
Brojni Hrvati iz Žumberka pristigli su u Ameriku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bili su toliko brojni da su već u početku prošloga stoljeća (1901.) u Clevelandu utemeljili hrvatsku grkokatoličku župu sv. Nikole. Veliki su i njihovi doprinosi organiziranju američkih Hrvata u potporna i kulturna društva u ranim desetljećima useljeničkoga života. Mnogi od njih […]
Sa starim prijateljima iz rane mladosti obično se sastajem kod „Purgera“ u Petrinjskoj ulici pa tu obvezno u središtu Zagreba provedemo nekoliko ugodnih sati u razgovoru i sjećanju na lijepe školske dane.