U hrvatskoj emigraciji postoje tri skupine ljudi. Ovo je priča o pripadnici treće

U hrvatskom iseljeništvu (i emigraciji) u Americi ima golem broj potomaka drugoga i trećega (pa i dalje) naraštaja koji su bili i ostali ponosni na svoje hrvatsko podrijetlo. Ako pak malo pobliže pogledamo, po „stupnju” dubine njihova hrvatstva do osamostaljenja Hrvatske mogli bismo ih razvrstati u (najmanje) tri skupine.

Počet ćemo od onih koji su bili naklonjeni jugoslavenstvu (uz to neki i socijalizmu, ali onom negdje daleko od njih). Takve su simpatije poprimili od roditelja, ponajprije od očeva. Oni su bili „našijaci”. Za mnoge od njih (a i neke druge) hrvatski vapaj za slobodom bio je „ustaštvo” i/ili kao da netko hoće odvojiti jednu od saveznih država Amerike. Tako im je jugo-režim prodavao rog za svijeću.

Drugi i najbrojniji bili su oni koji su sudjelovali u vjerskom i kulturnom američko-hrvatskom životu; bili članovi zajednica, župa, folklornih skupina, tamburaških sastava itd. Ali, bježali su od „politike”! Nisu ni pokušavali razumjeti srž problema s kojima su se Hrvati suočavali tijekom 20. stoljeća. Najlakše je bilo: „Nemojte o politici”!

Treća je skupina bila djelatna na svim poljima, kulturnim, vjerskim i domoljubnim. Njihova je pomoć bila itekako važna jer je dolazila od rođenih Amerikanaca koji su znali jezik i način demokratskoga djelovanja. Poznavao sam (i poznajem) brojne takve američko-hrvatske domoljube i aktiviste. Možda će nekad netko istražiti doprinose Amerikanaca (Kanađana, Australaca…) Hrvata oslobođenju Hrvatske.

Sjajan primjer djelatna domoljublja bila je i Amerikanka Helen Dorothy Blagdan.

Korijeni i životni put

Helen je rođena u Chicagu 7. siječnja 1932. od oca Ivana i majke Šime Dujmović. Ivan je rođen (1882.) u Ilićima kod Mostara, a majka Šima r. Pralas (1893.) u Ružićima kod Gruda u Hercegovini. Ivan je došao u Ameriku 1910. i nakon dviju godina teškoga rada i štednje, vratio se u rodni kraj po zaručnicu. Ivan i Šima vjenčali su se u Mostaru u veljači 1912., a početkom travnja te godine stigli Chicago. Osim Helen, u obitelji se rodila i kći Rose koja se u zrelim godinama udala za Petera Kanasa.

Helen pripada vremenu kada je malo tko od useljeničke djece pohađao sveučilište, posebno djevojke. I ona je završila osnovnu i srednju školu (high school) i otpočela radni vijek. Tada su i američke škole bile kvalitetne i diploma srednje škole označivala je solidno znanje i pismenost. Da je Helen uvijek željela poći na više studije, pokazuje i činjenica da je u svojoj 70. godini postigla diplomu iz povijesnih znanosti na katoličkom sveučilištu DePaul u Chicagu. U njezinu radnom vijeku vrijedno je istaknuti da je, među ostalim, dugo bila činovnica u američkoj diplomatskoj službi (United States Foreign Service) i služila u konzularnim predstavništvima u Europi i Aziji.

Bila je udana za Božidara Blagdana (1923. – 1996.), rodom iz Kukljice na otoku Ugljanu. Nisu imali djece. Helen je uvijek s ponosom govorila o svojem mužu i njegovoj rodbini u Kukljici.

I zidovi imaju uši

Bilo je to ranih 1950-ih kad je mlada Helen poželjela posjetiti rodni kraj svojih roditelja, upoznati rodbinu i pobliže osjetiti Hrvatsku o kojoj je kroz mlade godine mnogo čula i čitala. Roditelji su bili voljni ispuniti njezinu želju, nisu se bojali poslati ju preko oceana jer je putovala sa starim obiteljskim prijateljima koji su, nakon mnogo godina u Americi, pošli u posjet „starom kraju”. Iz New Yorka su plovili teretnim brodom na kojem je bilo 26 putnika, a među njima je bio, prisjećala se Helen, i poznati hrvatski umjetnik Antun Augustinčić. On se vraćao iz New Yorka u kojem je boravio zbog dogovora o postavljanju njegova poznatoga djela Spomenik miru pokraj zgrade UN-a.

Pripovijedala mi je Helen (a poslije i zapisala) svoje doživljaje s tog putovanja. Ovdje ćemo navesti samo neke detalje…

„Jedne večeri dogodila mi se čudna stvar. Jedan od putnika na brodu mi je šapnuo da su mu komunisti tijekom Drugog svjetskog rata pobili neke članove obitelji i rekao da će jako paziti što govori i kome se obraća jer zidovi imaju uši. Reče mi da ovo trebam zapamtiti”. Osobna sigurnost bila joj je na umu i prije toga šaptanja, ali od tada je bila još svjesnija da ide na nesiguran teren, u zemlju u kojoj vlada komunistički režim.

U Mostaru je odsjela u hotelu i rođacima javila da je stigla…

„U hotel su odmah došli pozdraviti me. Bio je to jedinstven doživljaj. Stalno sam gledala sve te ljude. Ja, rođena u Americi, konačno sam s tetama, stričevima, rođacima – ljudima koji su nedostajali u mom životu u Chicagu. Odmah su me odveli svojim kućama. Pitam ih, zašto smo odmah pošli iz hotela, mogli smo malo sjediti u hotelu, koji je bio na tako slikovitu mjestu, na samoj rijeci. Istina, u hotelu sam zamijetila neke muškarce zlokobnog izgleda kako bulje u nas i obuzeo me osjećaj da nas netko promatra. Spomenula sam to u kući svog rođaka, a on kaže da je to tajna policija i da je to razlog našeg žurnog odlaska iz hotela”.

Rođaci su joj govorili o ratu i poraću, koga su sve u obitelji komunisti ubili. Govorili su joj i o pobijenim fratrima, a neki od njih bili su njezini rođaci…

„Već sam bila u suzama. Rekli su mi da pazim s kim i što govorim i da zapamtim da zidovi imaju uši… U ovom trenutku sam se pitala hoću li doista biti sigurna? Razmišljala sam o domu i našem slobodnom načinu života gdje nitko nije praćen i gdje smo mogli govoriti što hoćemo. Na ulicama nisam vidjela sretnih lica. Svi su uvijek gledali oko sebe ili preko ramena, kao da nešto očekuju”.

Helen je obećala posjetiti rodbinu nekih obiteljskih prijatelja koji žive u Chicagu. Rođak joj je rekao da bi bilo bolje nikamo ne ide, ali ona je ipak obećanje održala i ljude posjetila.

„Nakon nekoliko dana, rođak žurno dođe u hotel i veli da me tajna policija želi odmah vidjeti. Nepotrebno je reći da sam bila zabrinuta i uplašena. Moj rođak se tresao. Kad smo stigli u zapovjedništvo, koje je bilo mračno i turobno u staroj zgradi s rupama od gelera iz Drugog svjetskog rata, nisu nas dočekali civilizirano, nego na vrlo grub način, dvojica zlokobnih muškaraca s čupavim obrvama, blistavih iskošenih očiju i cigareta koje su visjele iz njihovih usta, koji su govorili srpski. Istjerali su mog rođaka iz sobe kao da je pas. Optužili su me da sam špijun, da su me poslali hrvatski svećenici franjevci iz Chicaga da stupim u kontakt s državnim neprijateljima. Kakav šok za mene! Stalno sam sebi govorila da se smirim, da ne plačem. Rekla sam im da sam samo turist i pokazala putovnicu s važećom vizom. Prije nego što sam i shvatila što se zbiva, zgrabili su mi putovnicu iz ruke, odmah udarili pečat da sam persona non grata i da u roku od 24 sata moram napustiti zemlju”.

„Pokušala sam nazvati američko veleposlanstvo, ali mi rekoše da je telefonska linija u kvaru zbog jakih kiša, a vladala je opća suša.”

Srećom, stari prijatelji iz Chicaga s kojima je putovala došli su upravo toga dana u Mostar vidjeti kako je Helen i kako se snalazi. Rekla im je što se dogodilo u Udbi i oni su s njom odmah otputovali u Split kod svojih prijatelja…

„Nije bilo vremena čak ni oprostiti se od obitelji; svi su bili smrtno uplašeni…”

Kad su došli u Split, Helena se osjećala jako slabo, dobila je dizenteriju i završila u bolnici. Zahvaljujući vezi koju su u Splitu imali prijatelji njezinih prijatelja iz Chicaga, šef lokalne Udbe pobrinuo se za produljenje njezine vize dok ne ozdravi i mogne putovati. To je bio njezin susret s jugo-komunizmom koji je dobro pamtila cijeli život.

Još je jednom posjetila Hrvatsku. Bilo je to kad je službovala u američkom konzulatu u Napulju. Pošla je sa skupinom turista koji su išli na izlet u Dubrovnik. Moglo je to biti 1960-ih. Hodajući Stradunom turistički vodič im je tumačio povijest i kulturno bogatstvo grada, ali sve je to „pakirao” u srpsku kulturu i povijest. Helen nije mogla šutjeti! „Očitala je bukvicu” tom velikosrbinu. Nije se čuditi jer svi koji smo poznavali Helen, znamo da je uvijek bila rječita i hrabra. Začudo, ovoga puta nije imala problema s režimom.

Uvijek spremna za domoljubni rad i pomoć

Helen je bila neumorna hrvatska i američka domoljubna djelatnica – uvijek prisutna, darežljiva i odrješita. Na svakom kulturnom, domoljubnom, vjerskom i dobrotvornom okupljanju u Chicagu i okolici (a kad je trebalo i u Washingtonu) bila je i Helen. Bila je članica udruge „Hrvatska žena”, Hrvatske folklorne skupine „Croatia”, Udruge za hrvatske studije/Association for Croatian Studies; djelotvorno je potpomagala rad Hrvatske katoličke zajednice, Hrvatskoga etničkoga instituta, hrvatskih župa i škola…

Nadalje, nakon početka velikosrpske agresije na Hrvatsku, Helen je bila među utemeljiteljima (1991.) Američko-hrvatske udruge za informacijsko istraživanje/American-Croatian Information Research Association. Udruga je tijekom rata neumorno pobijala laži u američkom novinstvu o hrvatskom obrambenom i osloboditeljskom ratu. Bila je to mala skupina entuzijasta, ali u radu neumorna. Prednjačili su Helen, Mario Dominis (1940. – 2018.) i Gloria (Slavica) Ormuž.

Svjedočenje g. Ivana Prcele najbolji je pokazatelj njezine nesebičnosti. Među ostalim, Ivan piše:

„Gospođa Blagdan dočekala je moju suprugu i mene kao goste u svojoj kući u Chicagu i tamo smo ostali nekoliko dana u srpnju 2001. godine. Tijekom tog boravka, Helen je kupila više od stotinu primjeraka moje knjige Operation Slaughterhouse i, povrh toga, dala mi je 11 tisuća dolara za daljnje promicanje saznanja o Bleiburškoj tragediji. Tako je postala najizdašniji donator ikad za tu svetu svrhu”.

To je bila Helen Dujmović Blagdan koju su Hrvati Chicaga i šire dobro poznavali. Ona i brojni drugi Amerikanci hrvatskoga podrijetla ne samo da su bili ponosni na hrvatske korijene nego su duboko u srcu nosili komadić Hrvatske. Voljeli su domovinu svojih roditelja i djedova i bili spremni na velike žrtve, pa i dolazak u rat, da bi ona bila slobodna i napredna. Bila je to čista ljubav.

Helen Dujmović Blagdan preminula je 2. siječnja 2022. i njezini zemni ostaci počivaju na groblju St. Mary Cemetery u Evergreen Parku nedaleko od Chicaga.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Helen Dorothy Blagdan #Hrvati u Chicagu