Ika Perica Renom Marcel
FOTO: Snježana Radoš
Ika Perica Renom Marcel istaknuta je hrvatska aktivistica koja je tijekom Domovinskoga rata bila vrlo aktivna u raznim hrvatskim udrugama u Francuskoj.
Hrvatska katolička misija Pariz jučer je hodočastila u Gospino svetište La Salette u francuskim Alpama. Okupilo se šezdesetak vjernika iz Lyona, Chamberya, Annecya, Grenobla, Geneve i Nice, među kojima je bio i Dejan Lovren, odnedavni igrač Lyona. Prije misnog slavlja bila je prigoda za svetu ispovijed, a nakon toga je na mjestu Gospina ukazanja održana […]
Rođena je 1954. u selu Nečvenu, u šibenskom zaleđu, na području poznatom i kao Promina. Odrasla je u velikoj obitelji – otac Paško i majka Marija imali su čak 12-ero djece.
“Živjeli smo jako siromašno, od poljoprivrede – vinogradarstva i stoke, a otac je radio u obližnjem rudniku boksita”, rekla je naša sugovornica, dodavši kako je već s 13 godina napustila rodno selo i otišla u Zagreb.
“Na Ferenščici je živjela moja starija sestra Marija. Imala je sinčića kojeg je trebalo čuvati pa me pozvala. Tako sam se preselila k njoj u Zagreb gdje sam završila osmoljetku, a zatim srednju građevinsku”, otkrila je.
Rad u Alžiru
Ika se zaposlila u struci, a uz rad studirala je arhitekturu. Diplomirala je 1980.
“Radila sam u građevinskoj tvrtki ‘Tehnika’ koja je, zanimljivo, imala svoj projektantski biro u zgradi Matice iseljenika, upravo ovdje u velikoj dvorani”, prisjetila se Ika.
S “Tehnikom” odlazi 1981. na jedno gradilište u Alžir. Bio je to za nju sudbonosni boravak u stranoj zemlji jer je ondje upoznala svoga budućeg supruga…
“Romeo Renom Marcel je Francuz katalonskih korijena. Unatoč tome što ja nisam znala francuski, a on je samo slabo govorio strane jezike, razumjeli smo se bez puno riječi i ubrzo zaljubili”, nasmijala se.
U ljeto iste godine Romeo je posjetio Iku u Zagrebu, zatim su otišli k njezinim roditeljima u Nečven, gdje su upriličene zaruke. Ni ondje, uz čašicu domaćeg vina i uz slasnu janjetinu s ražnja, nije bilo problema u sporazumijevanju. Romeo je Iku zatim odveo u Francusku koja će postati njezin novi dom…
“Točno na Staru godinu 1981. vjenčali smo se u gradu Soisy-sous-Montmorency, u pariškoj regiji. Iduće godine rodila sam Ivana, a Marija 1988.”, ispričala je Ika, dodavši kako je francuski brzo naučila. Zaposlila se u struci i radila za velike građevinske tvrtke.
Na INALCO-u se može studirati gotovo 90 jezika srednje i istočne Europe, Azije, Oceanije, Afrike i Amerike, po čemu je jedinstvena ustanova u svijetu. U tom jedinstvu svoje mjesto našao je i hrvatski jezik. Sjećam se toga jesenskog dana 2019. godine kada sam prvi put kročila u modernu zgradu u koju se Institut preselio 2011. […]
Hrvati u Parizu
Njezina pojačana aktivnost vezana uz hrvatsku zajednicu u Parizu počinje otkako je 1989. pariški nadbiskup Lustiger ustupio Hrvatima, za potrebe katoličke misije, crkvu sv. Ćirila i Metoda u 20. arondismanu…
“Zgrada je bila u zapuštenom stanju i trebalo ju je potpuno obnoviti. Hrvati su dali sve od sebe, uložili mnogo truda i novca i od nje napravili pravi mali dragulj. Zamislite, čak smo za pod i oltar nabavili brački mramor kako bismo crkvi dali pečat naše domovine. Uredili smo i lijepe popratne prostorije te dvoranu za priredbe”, prisjetila se Ika, napomenuvši kako su u to vrijeme u misiji službovali svećenici Zorislav Nikolić, Božidar Nagy i mons. Zdravko Ostojić. Bilo je to vrijeme prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Ika je ushićena naglim promjenama u Hrvatskoj i postaje članica HDZ-a…
“Sve sam nas učlanila u HDZ, i supruge i sinove”, istaknula je, dodavši kako su tada u misiji gostovali mnogi istaknuti hrvatski političari.
Nije dugo potrajalo i Hrvatsku zahvaćaju ratni sukobi. Katolička misija postaje središte za prikupljanje humanitarne pomoći, a Ika je među najaktivnijima. Prisjeća se mnogih aktivista iz Pariza iz tih teških, ali slavnih dana: “Jozo Radić, Petar Marinić, Ivanka i Ljubo Vrdoljak, Duško Skender, Tomislav Plazanić, Neda i Lino Žagar, Ana Perkušić, Mariza i Meli Melidonian, Lucija Mandić, Arambašin, Zlojo, Frka Petešić, Pavia i Rade Raić, Mara i Ante Vujić, Paško Dizdar, Marko Boban… teško se svih ovaj čas sjetiti”.
Istaknula je kako ju je poznati poslovni čovjek Branko Perkov, koji je u poznatom zimovalištu Val Thorens posjedovao nekoliko hotela, opunomoćio da u njegovo ime prikuplja pomoć i dopremi je u Šibenik…
“Preko Malteških vitezova organizirali smo brod koji je dopremio humanitarnu pomoć za šibensku bolnicu iz Francuske izravno u Šibenik jer je kopneni put bio vrlo nesiguran”, otkrila je.
Lički Hrvat Milan Neralić nastupio je na drugim Olimpijskim igrama u Parizu 1900. i osvojio brončanu medalju u mačevanju. Nažalost, u olimpijsku i sportsku povijest upisan je kao predstavnik Austro-Ugarske. Natjecati se na olimpijskim igrama san je i želja svakog sportaša. Malo je onih kojima je to uspjelo, a još je manje onih koji su […]
Stan pretvoren u skladište
Naša sugovornica ispričala je kako je tijekom Domovinskoga rata njezin stan pretvoren u skladište humanitarne pomoći. No, nije se u Lijepu Našu slala samo humanitarna pomoć…
“Nekoliko puta dovozili smo oružje u Hrvatsku, skriveno u vuni za pletenje. Sjećam se kad smo s dva kombija, u kojima je bilo skriveno oružje, prelazili državne granice, a na svakoj sam umirala od straha da ga carinici ne nađu. Ali, hvala Bogu, sretno smo stigli u Zagreb”, ustvrdila je.
“Trudili smo se i na političkome planu pomoći napadnutoj domovini. Pisala sam pisma, peticije, nosila sam u francuski parlament zastupnicima dokumente o stradanju Hrvatske. Organizirali smo mise za Hrvatsku. Htjeli smo da predsjednik Mitterrand svojim utjecajem zaustavi rat. Nažalost, Francuska je uglavnom bila prosrpski orijentirana i takvo raspoloženje vrlo teško se mijenjalo”, naglasila je.
Ika postaje vrlo aktivna suradnica Dore, udruge koja je pomagala ratnoj siročadi. Kaže kako je među Francuzima pronašla čak 20 kumstava za Dorine štićenike…
“Osobno sam preuzela kumstvo za dvije male Vukovarke – sestre Katarinu i Marinu Sabljak, čiji je otac nestao tijekom rata u Vukovaru”, s ponosom se prisjetila naša sugovornica.
Domovinski rat bio je tragičan za Iku i njezinu obitelj
“Moje selo bilo je pod srbijanskom okupacijom. Našu kuću Srbi su spalili i porušili. Htjeli su nam zatrti sjeme. A najteže nas je pogodila pogibija brata Milana koji je nagazio na minu. Do danas ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostaci”, suznih očiju ispričala je.
Aktivna članica HSK-a
Od osnutka Hrvatskoga svjetskog kongresa aktivna je članica iz Francuske. Sudjelovala je u radnoj skupini za obnovu, razvoj i demografiju.
“Mnogi prijatelji iz Kongresa često su me pitali zašto se ne vratim u Hrvatsku. Naravno da sam to željela. No, suprug mi je obolio od poliartritisa, sinovi su se još školovali. Jednostavno, nisam mogla”, naglasila je.
Zbog suprugove bolesti koja je prouzročila invalidnost, Ikina obitelj preselila se u Normandiju, u toplice Bagnoles-de-l’Orne. Gradić je udaljen oko 250 kilometara od Pariza tako da su i njezine aktivnosti vezane uz hrvatsku zajednicu silom prilika znatno smanjene. No ni ondje Ika politički ne miruje. Godine 2001. kandidirala se na listi Demokratskih liberala za lokalne izbore. Kampanju je sama financirala.
“Život je lijep i radostan unatoč svim poteškoćama. U poteškoćama Bog nam daje posebnu snagu”, često kaže Rezika. Nju poznaju svi u hrvatskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića London – St. Thomas. Ona pomaže u župi dulje od četrdeset godina, točnije od 1980. Od tada do danas u Londonu su župnici bili fra Ilija Puljić […]
“Nisam prošla. Bila sam neiskusna. Sad znam kako stvari stoje i kandidirat ću se ponovno na sljedećim izborima. Optimistična sam. Uz to, ovaj put izborni rezultati moraju zadovoljiti žensku kvotu”, napomenula je.
Hrvoje Salopek
Hrvatska matica iseljenika, 2018.
