Božidar Vidov
FOTO: hkv.hr – Božidar Vidov (krajnje desno) sa školskom djecom iz Kruča, 1973.
Više smo puta susreli i susrećemo dobre teoretičare i dubokoumne ljude koji su slabi praktičari. Slično se događa i s idealistima. Zato od mladih ljudi očekujemo da uz mladenački idealizam nauče i praktičnu stranu života. Jedan od Hrvata u svijetu koji je kroz život uspio harmonizirati znanje, idealizam i praksu bio je Božidar Vidov.
Mali je broj Hrvata u svijetu koji su iz čiste ljubavi za svoju domovinu cijeli život posvetili pronalaženju bogate hrvatske književne i jezične baštine zakopane duboko u europskim knjižnicama. Jedan od tih rijetkih bio je dr. Franolić. Put u svijet Branko Franolić rođen je 2. srpnja 1925. u Rijeci. Otac mu je bio iz Punta, […]
Božidar (Teoktist) Vidov rapskih je korijena, a rođen je u Novalji na Pagu 21. siječnja 1913. Nakon Drugoga svjetskoga rata, tražeći slobodu, dospio je u Italiju i 1949. pridružio se ukrajinskim grkokatoličkim redovnicima sv. Teodora Studita. U Rimu je studirao filozofiju, teologiju, staroslavenski jezik i povijest na Papinskom sveučilištu Gregoriana, pobliže na Institutu za orijentalistiku. Za svećenika ga je zaredio ukrajinski biskup 1954. u kolegiju sv. Jozafata u Rimu.
Iz Italije se preselio u Kanadu 1960. U početku se nastanio u Halifaxu, Nova Škotska, a zatim je otišao u Woodstock, Ontario, u tamošnji ukrajinski samostan. Od 1962. do 1965. bio je pomoćnik don Juri Vrdoljaku na novoosnovanoj župi Naša Gospa kraljica Hrvata u Torontu, a brinuo se i za župljane slovačke župu u Sudburyju.
Vratio se u Rim 1965. i živio u studitskom samostanu u Castel Gandolfu. Tu je ostao pet godina i zatim ponovno otišao u Kanadu. Tijekom 1980-ih djelovao je u ukrajinskoj katoličkoj župi Presvete Euharistije u Torontu. Od 1996. do kraja ovozemaljskoga života, 28. lipnja 2000., živio je u Scarboroughu, kraj Toronta. Njegovi zemni ostaci preneseni su u Hrvatsku i pokopani uz njegove roditelje na groblju u Rabu, otok Rab.
Trajna ljubav za moliške Hrvate
Nakon povratka iz Kanade u Italiju (1965.), Božidar Vidov je prigodom uskrsnih blagdana godine 1967. posjetio sela moliških Hrvata i tada uspostavio s tamošnjim žiteljima trajnu duhovnu i kulturnu vezu. U provinciji Molise, koja se nalazi sjeveroistočno od Napulja i dopire do obala Jadrana, žive potomci Hrvata koji su bježeći pred turskom okupacijom stigli u Italiju početkom 16. stoljeća i do danas su barem neki od njih uspjeli sačuvati (sada arhaičan) materinski jezik i (neke) narodne običaje.
Uz suradnju i pomoć maloga broja tamošnjih školovanih pojedinaca i hrvatski crkvenih dostojanstvenika u Rimu, Vidov se zdušno dao na prikupljanje i proučavanje hrvatskoga moliškoga jezičnoga i kulturnoga blaga. Već tijekom te godine u Rimu je objavljen časopis Naša rič. Nakon prvoga broja ime glasila promijenjeno je u Naš jezik/La nostra lingua.
Budući da je Vidov bio politički emigrant i, među ostalim, jedan od 143 hrvatska katolička svećenika i redovnika u iseljeništvu koji su potpisali Memorandum (predan u Bijeloj kući predsjedniku Eisenhoweru 15. lipnja 1954.) u kojem su prikazane teške prilike u tadašnjoj državi i zašto Hrvati traže svoju slobodu i nezavisnost, morao je zbog poboljšanja vatikansko-beogradskih odnosa 1970. prekinuti s dušobrižničkim radom među moliškim Hrvatima i pošao je ponovno u Kanadu. Ali, premda iz velike daljine, nastavio je proučavati i pridonositi čuvanju njihova lokalnoga dijalekta i kulturnoga nasljeđa koje su im preci tako davno donijeli s hrvatske strane Jadrana.
U hrvatskoj političkoj emigraciji bilo je mnogo visokoškolovanih koji su u srcu bili domoljubi, ponekad bi se pojavili među narodom, poneki su znali i domoljubno pisati, posebice kritizirati, ali nisu se upuštali u konkretan rad „na terenu”, s narodom. Znali smo reći da su to „trebalo bi” domoljubi! Stanko Vujica ne samo što je pisao […]
Na temu moliških Hrvata pripremio je i objelodanio nekoliko naslova, od kojih donosimo:
Narodne pjesme molizanskih Hrvata u srednjoj Italiji. Grottaferrata, 1968.
Talijansko-hrvatski i hrvatsko-talijanski rječnik ikavsko-štokavskog govora molisanskih Hrvata u srednjoj Italiji: Mundimitar, Sti Filić, Kruč. Toronto, 1972.
Kalendar na ikavsko-štokavskom govoru stanovnika hrvatskog podrijetla Mundimitra-Sti Filića-Kruča u pokrajini Molise, Italija. Toronto, 1973 – 1975.
Gramatika ikavsko-štokavskog govora stanovnika hrvatskog podrijetla: Mundimitra, Sti Filića, Kruča u pokrajini Molise. Toronto, 1974.
Narodne pjesme: na ikavsko-štokavskom govoru stanovnika hrvatskog podrijetla Mundimitra, Sti Filića, Kruča u pokrajini Molise-Srednja Italija. Toronto, 1977.
Priredio je i tiskao (1981.) zbirku pjesma Poezija na našu, koje su bile objavljene u časopisu Naš jezik od 1967. do 1970.
Hrvatske škole i udžbenici
Oni koji proučavaju hrvatsko iseljeništvo u Americi zasigurno su zamijetili da su djeca naših iseljenika s početka 20. stoljeća govorila (većinom) bolje hrvatski nego djeca onih koji su došli nakon Drugoga svjetskoga rata. Jedan od razloga bio je i taj što su u „ona stara vremena” Hrvati (i druge etničke skupine) uobičajeno živjeli u „svojim” gradskim naseobinama. Središte društvenoga i kulturnoga života bile su župe i domovi. I mladi i stari danomice su se tamo okupljali. Govorilo se hrvatski u kući i na ulicama. K tomu, u hrvatskim župnim školama učili su hrvatski jezik, uključujući i katoličke molitve na hrvatskom. U poratna vremena etnička naselja polako su nestajala, mlađi naraštaji selili su se u predgrađa, društveni se život mijenjao, a materinski se jezik koliko-toliko održavao jedino u obiteljima.
Božidar Vidov osjetio je potrebu otvaranja hrvatskih subotnjih jezičnih škola za djecu novopridošlih emigranata i iseljenika. Kada je postao pomoćnik u hrvatskoj župi u Torontu, uz ostale djelatnosti, uz pomoć domoljuba utemeljio je i hrvatsku školu u kojoj se učio ne samo hrvatski jezik nego i povijest, te kulturna baština općenito. Ali osim osnutka škole, Vidov je pripremao i knjige iz koji su mladi mogli učiti jezik i povijest. Nadalje, on je već tada imao viziju o suradnji hrvatskih škola u Kanadi i Americi i širio je savez hrvatski jezičnih škola.
Njegove knjige bile su prva pomagala u hrvatskim školama u Kanadi i SAD-u, a neke su u Australiji preuređenje za tamošnje potrebe. Ovdje slijede naslovi jednoga broja njegovih knjiga i knjižica:
Hrvatska čitanka za prvi razred pučkih škola. Toronto: Mala knjižnica Hrvata izbjeglica, 1963.
Hrvatska početnica za 1. razred pučke škole. Toronto: Mala knjižnica Hrvata izbjeglica, 1964.
Druga hrvatska čitanka. Toronto: Mala knjižnica Hrvata izbjeglica, 1965.
Moj svijet – mala čitanka s poukom o jeziku za djecu hrvatskih iseljenika: za III. razred pučkih škola. Toronto: Savez hrvatskih pučkih škola u iseljeništvu, 1967.
Hrvatska početnica: manuscript. Toronto: Savez hrvatskih pučkih škola u iseljeništvu, 1972.
Hrvatska slovnica za više razrede pučkih škola u iseljeništvu. Toronto, 1975.
Božidar je napisao ili priredio nekoliko knjige iz hrvatske povijesti:
Povijest Hrvata. Grottaferrata, 1969.
Katarina Zrinska: tristogodišnjica smrti: 16. XI. 1673. – 16. XI. 1973. Toronto, 1973.
Povijest Hrvata. Toronto, 1975.
Siksto V. Papa: 1585.-1590. hrvatskog porijekla. Toronto, 1979.
Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije. Toronto, 1980.
Hrvatska Poljička republika. Toronto: 1982.
Povijesni pregled Raba u srednjem vijeku. Toronto, 1982.
Ban Pavao I. Šubić bribirski. Toronto, ?
Biskup Grgur Ninski: borba za prvenstvo „Hrvatskog biskupa“ u Kraljevini Hrvatskoj. Toronto, 1983.
Osim jezičnih i povijesnih knjiga i priručnika, pisao je i priređivao knjižice iz područja vjere, duhovnosti i glazbe.
Hrvatska katolička i domoljubna inteligencija između dva svjetska rata bila je brojna, duboko misaona, duhovno jaka, dinamična i stvaralačka. Nakon iskustva s velikosrpskom tiranijom hrvatsku državu dočekali su s radošću, kao i većina hrvatskoga naroda. U njoj su na razne načine nastojali koliko je god u to vrijeme bilo moguće čuvati i širiti katoličke vrjednote […]
Uz crkvenu službu i doprinos duhovnom životu vjernika, vlč. Božidar Vidov bio je neumoran radnik na kulturnom polju među Hrvatima u svijetu. Nije bio profesionalni jezikoslovac ni povjesničar, ali je umnogome pridonio čuvanju hrvatskoga jezika i kulturne baštine u Italiji i Sjevernoj Americi. Narod bi rekao: „Bio je radin kao crv”, uvijek tih i strpljiv. Ne bi ga se smjelo zaboraviti ni u svijetu ni u domovini.
dr. Ante Čuvalo