Šibenčanin

Pola stoljeća od proglašenja Nikole Tavelića svetim: Do uspjeha načinom života i riječima

29. prosinca 2020. u 9:46

Potrebno za čitanje: 5 min

fra Stipe Renić

Duhovnost

FOTO: fra Stipe Renić

Kad god neki događaji bitno odrede smjer našeg života, dobro je te događaje zapamtiti, o njima razmišljati i iz njih izvući pouku za budućnost. Ne kaže se bez razloga da je povijest učiteljica života. Godina Gospodnja 2020. će za budućnost ostati zabilježena kao iznimna ili “povijesna”. Ipak, ovu godinu ne trebamo pamtiti samo zbog pandemije virusa, ekonomske nesigurnosti u svijetu ili zbog važnih političkih događaja, nego ovu godinu trebamo pamtiti i kao godinu u kojoj smo ponovo doživjeli snagu Božje milosti.

Velika obljetnica smrti sv. Jeronima koji je simpatično rekao: Oprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinac

Sv. Jeronim, lat.: Hieronymus ili Jerolim kako ga zovu u Dalmaciji, kršćanski je svetac, autor prijevoda Biblije na latinski jezik, crkveni naučitelj, crkveni otac, teolog, filozof i jezikoslovac. Zaštitnik je Dalmacije, teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata. Rođen je u Stridonu (za kojeg se na zna gdje se nalazi), 347. godine, a umro je 30. […]

Ove 2020. godine ponosom i radošću spominjemo 50. godišnjicu proglašenja svetim Nikole Tavelića, franjevca, misionara i mučenika. Dobro je prisjetiti se da Bog u svakom vremenu podiže neke ljude koji će kao svjetionici pomagati svima nama da se možemo bolje orijentirati u različitim životnim okolnostima.

Nikola Tavelić rođen je oko 1340. godine u plemićkoj hrvatskoj obitelji u Šibeniku. Prema nekim izvorima kao mjesto rođenja spominje se i Velim, između Šibenika i Benkovca. Ipak, Nikola se u povijesnim izvorima uvijek spominje kao Šibenčanin. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, ali se iz skromnih povijesnih izvora mogu rekonstruirati neki važni događaji njegovog života.

Franjevci su u Šibeniku prisutni od sredine 13. stoljeća. Prvo su imali skroman samostan na rubu grada, a 1320. godine izgrađuju trajno boravište unutar gradskih zidina (samostan sv. Frane). U tom je samostanu mladi Nikola stupio u franjevački red. Oko 1365. godine bio je zaređen za svećenika.

Franjevci su u Bosnu došli kao misionari potkraj 13. stoljeća. U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci (Talijani, Mađari, Nijemci). Ali, zbog zahtjeva domaćeg plemstva, ubrzo je porastao broj misionara koje su stanovnici Bosne mogli razumjeti. Tako je ban Stjepan II. Kotromanić 1347. godine tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: “In fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros” – iskusni u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika.

Poziv u zemlju u kojoj su nešto prije vladali Tavelićevi zemljaci, a možda i rođaci, moćni Šubići, morao je za Nikolu biti privlačan. I on se oko 1372. godine zaputio u Bosnu. Ondje je 12 godina neumorno propovijedao, poučavao, slavio sv. sakramente i molio za narod s kojim je živio. Franjevački način života dobro je koristio tom poslanju: bosonogi franjevci nisu primali novac, živjeli su jednostavnim životom, bili su povezani ljubavlju i veseljem, nisu težili za častima i priznanjima. Može se slobodno pretpostaviti da su Nikola Tavelić i drugi franjevci misionari u Bosni postizali uspjeh načinom svoga života jednako kao i svojim riječima.

Iako je Bosna bila misijska zemlja, ipak su se u franjevačkom redu misije među muslimanima smatrale osobito važnim. Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje muslimane (Saracene). Sam sv. Franjo Asiški se 1219. godine zaputio u Svetu Zemlju da muslimanima propovijeda da je Isus Krist Spasitelj. Nije neobično što se i Nikola Tavelić, nakon uspješnog misionarskog rada u Bosni, odlučio zaputiti u to misijsko područje. Bilo je to oko 1384. godine.

Sa subratom Deodatom iz Ruticinija (Francuska), Nikola se nastanio u Jeruzalemu i to u samostanu na brdu Sionu. Jeruzalemski franjevci bili su dušobrižnici za katolike u Svetoj zemlji. Vodili su brigu o bolesnicima, siromasima i hodočasnicima. Izvješća pišu da je Nikola u samostanu na Sionu boravio više godina. Živeći u neposrednoj blizini mjesta Isusove posljednje večere, Nikola je sazrijevao u želji da Kristu privuče i one koji ga nisu poznavali. Poslije savjetovanja s poglavarima o opasnosti propovijedanju muslimanima, Nikola kao da se složio sa sv. Pavlom: “Jao meni ako ne propovijedam” jer je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.

Uz Deodata, koji je s Nikolom već u Bosni dijelio misionarsko iskustvo, pridružili su mu se još i Petar iz Narbone (Francuska) i Stjepan iz Cunea (Italija). Odlučili su javno propovijedati Krista.

U apostolskom pismu pape sv. Pavla VI. o ovim franjevcima stoji da su bili: “Ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka”.

Je li božićna Tiha noć na hrvatskom jeziku prvi put otpjevana daleko od domovine?

Božićne pjesme blago su svakoga naroda. Ponajbolje to znamo mi Hrvati koji se svojim božićnim pjesmama dičimo na poseban način. I s pravom: jer one su svjedoci vjere, odraz kulture i vrelo nadahnuća. Naš je narod već dugo stoljeća izbjeglički narod – narod selilaca. Sudbina je to tako odredila da su od davnih dana naši […]

Po primjeru sv. Franje Asiškog, oni su posvetili život za dobro vjernika, ali i da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri. Nastavlja papa sv. Pavao VI.: “Vođeni odlukom da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je obavljao vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bilo je to 11. studenoga 1391. godine. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali”.

Ubrzo je gvardijan sionskog samostana poslao detaljan izvještaj o mučeništvu Nikole Tavelića i drugova u Rim, Šibenik i druga mjesta kršćanske Europe.

U franjevačkom redu odmah su se počeli slaviti kao mučenici. Papa Lav XIII. je 1889. godine odobrio štovanje bl. Nikole Tavelića za cijelu crkvu. Nakon beatifikacije počele su se u čast bl. Nikole graditi kapelice, oltari i crkve u Hrvatskoj, BiH i po svijetu.

Zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac zalagao se da što prije dođe do proglašenja svetim bl. Nikole. Njemu je 1937. godine posvetio oltar u Jeruzalemu, prigodom hodočašća u Svetu zemlju. U Zagrebu je osnovao novu župu u čast bl. Nikole Tavelića. Hrvatski biskupi su 1939. godine zamolili papu Pija XII. da blaženoga Nikolu Tavelića proglasi svetim i to 1941. godine povodom 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata. Drugi svjetski rat je spriječio te dobre nakane.

Nakon ratnih neprilika obnovljeno je nastojanje za kanonizacijom bl. Nikole Tavelića. Postupak je sretno priveden kraju unatoč velikim smetnjama tadašnjih komunističkih vlasti. Blaženoga Nikolu Tavelića proglasio je svetim papa sv. Pavao VI. u Rimu 21. lipnja 1970. godine. Tom prigodom se u Rimu okupilo preko 20 tisuća Hrvata iz domovine i iseljeništva.

Blagdan sv. Nikole Tavelića slavimo 14. studenoga. Obično ga se prikazuje kao franjevca u zrelim godinama i s bradom. Po tijelu i na čelu se nalaze ožiljci od mučenja. Obično je na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikazuje kao propovjednika, a najčešće s križem u ruci. Samostan sv. Frane u Šibeniku je Hrvatsko nacionalno svetište. Ondje se čuva izvještaj o mučeništvu iz 1392. godine te Nikoline sandale kao jedine relikvije.

Našeg franjevca iz Chicaga do suza ganuo postupak jednog dječaka

Svakoga Došašća moji vjernici u hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu sudjeluju u predbožićnoj dobrotvornoj akciji kojom žele pomoći one najranjivije među potrebitima – siromašnu djecu. U našoj crkvi se tako nalazi božićno drvce prepuno lijepih ukrasa. Ono što je pak posebnost ovoga drvca su ručno izrađeni ukrasi, a na svakome ukrasu je napisana po […]

U Kanadi su dvije hrvatske crkve posvećene sv. Nikoli Taveliću: u Winnipegu, MB i u Montrealu, QC. U SAD-u je sv. Nikoli Taveliću posvećen Hrvatski centar pri župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku.