Francis M. Mihalić
FOTO: hkv.hr
Hrvatski iseljenici i njihovi potomci mnogo su pridonijeli napretku zemalja i naroda „na sve četiri strane svijeta” – od Ognjene zemlje do Aljaske; od Australije, Novoga Zelanda i Južne Afrike do na kraj Skandinavije… Ima nas ondje gdje se i ne nadamo. Tko bi, na primjer, pomislio da je sin hrvatskoga iseljenika dao vrlo važan doprinos vjerskomu, kulturnomu i društvenomu razvoju naroda Papue Nove Gvineje! Bio je to otac Francis M. Mihalić, svećenik Družbe Božje Riječi (Societas Verbi Divini ili SVD).
U velikom valu hrvatskih izbjeglica nakon Drugoga svjetskoga rata našao se i značajan broj visokoobrazovanih koji u zemljama useljenja nisu mogli naći posao u svojoj struci. To se posebice odnosilo na one koji su sa završenim pravnim obrazovanjem dospjeli u Ameriku ili zemlje britanskoga Commonwealtha. Naime, u tim državama u uporabi je britansko „opće/zajedničko pravo” […]
Francisov otac Franjo J. Mihalić rođen je 1888. u Virovitici (ili okolici), a u Ameriku je došao 1907. godine. Majka našega misionara bila je Anne C. Haschalk, rođena 1895. u državi Pennsylvaniji, dijete slovačkih imigranata. Obitelj je živjela u mjestu Renovo u Pennsylvaniji. Gradić je tada bio važan čvor u željezničkom prometu u istočnom dijelu Amerike, a Franjo je bio željeznički zaposlenik. S vremenom se obitelj preselila u grad Erie u Pennsylvaniji. Franjo je preminuo krajem 1953., a Anna 1981. godine.
U tom hrvatsko-slovačkom braku rodilo se desetero djece – četvorica sinova i šest kćeri. Sudeći po dostupnim podacima, Francis Mark bio je najstariji. Rođen je 24. studenoga 1916. u Renovu.
Zanimljivo je zamijetiti da na obrascu cenzusa iz 1920. u rubrici „materinski jezik” za oca stoji „hrvatski”, za majku „slovački” i za četverogodišnjega Francisa „hrvatski”. Premda su majka i sin rođeni u Americi, jezik stare domovine ipak se čuvao kao materinski.
Tek nakon završene srednje škole i dvije godine studija Francis Mihalić odlučio je postati svećenik i kao postulant stupio u Družbu Božje Riječi. Nakon završenih studija filozofije i teologije, k tomu učenja grčkoga i latinskoga jezika, zaređen je za svećenika 1944. godine. Osim toga pohađao je Chicago College of Medical Technology i postigao temeljnu medicinsku naobrazbu. Nakon ređenja tri je godine predavao psihologiju i geologiju u SVD sjemeništu u mjestu Techny, nedaleko od Chicaga. Godine 1947. postao je misionar u dalekoj Oceaniji, u današnjoj Papui Novoj Gvineji.
Obično se podrazumijeva da profesionalni povjesničari pišu povijest. Ali često se događa da i oni kojima to nije struka svojim temeljitim istraživanjima daju golem doprinos ne samo našim spoznajama o prošlosti nego su i velika pomoć stručnjacima u toj društvenoj znanosti. Takvi zaljubljenici u povijesnu istinu kao rudari su koji otkopavaju komadiće zlata i daruju […]
Među urođenicima
Misionari se odazivaju Isusovu pozivu: „Idite i učinite učenicima sve narode”. Francis Mihalić također se odazvao i pošao širiti radosnu vijest spasenja među najsiromašnijim i najnerazvijenijim narodom toga vremena. Kada se sjetimo da je na Novoj Gvineji kanibalizam opstao kao društvena norma sve do novijih vremena, a ritualni kanibalizam preživio do polovice prošloga stoljeća, lako je zaključiti koja je bila razina društvenoga i kulturnoga stanja sredine u koju je došao.
Uvjeti života bili su mizerni. Mihalić je zapisao da su kuće misionara bile poput „grobnice našega Gospodina, blizu zemlje”. Bile su straćare od kojih su limeni krovovi stajali na termitima izbušenim gredicama, a zidovi su bili od jutenih vreća. Misionari su propovijedali evanđelje ne samo riječju nego su ga ponajviše svjedočili živeći s narodom i radeći sve moguće poslove da bi pučanstvu pomogli duhovno, kulturno i materijalno se uzdizati.
Osim siromaštva, niske kulturne razine, političkoga i društvenoga kaosa, vladao je i jezični nered. Naime, Papua Nova Gvineja ima više od 820 autohtonih jezika. Zahvaljujući upravo ocu Francisu, jedan od njih, tok pisin (pidgin), postao je jednim od tri zakonom priznata jezika u državi (i još znakovni).
I prije Mihalića bilo je pokušaja objavljivanja rječnika i jezičnih priručnika tok pisina, ali njegov je rječnik najtemeljitiji, najbogatiji i najuspješniji. K tomu, pripremio je i objavio prvu gramatiku tok pisina te više priručnika i članaka o tom jeziku. On je, dakle, postavio solidne temelje razvoja ovoga kreolskoga jezika koji se govori diljem Papue Nove Gvineje. Pokrenuo je i novine na tom jeziku. I prije su izdavana poneka misijska glasila na urođeničkim jezicima, ali novine koje je on pokrenuo postale su nacionalna institucija i pomogle su da tok pisin postane domaća lingua franca. Njegovo je glasilo počelo izlaziti u kolovozu 1970. pod naslovom Wantok = one talk, jedan jezik. Ali wantok označava mnogo više od komunikacijskoga sredstva. To je nevidljiva snaga koja povezuje one koji govore taj jezik u jednu zajednicu; mi bismo rekli – u naciju. Tako je Mihalić mnogo pridonio oblikovanju nacionalnoga osjećaja u toj od 1975. međunarodno priznatoj nezavisnoj državi.
Stari Grad, antički Faros, povijesno srce otoka Hvara, iznjedrio je mnoge velikane. Poznate, poput Petra Hektorovića čije se Ribanje i ribarsko prigovaranje iz 16. stoljeća i danas čita, ali i one poput Nikole Zaninovića, opernog pjevača koji je u prvoj polovici prošlog stoljeća hrvatsku glazbenu baštinu uspješno promicao s one strane Atlantika, što je široj […]
Temeljni razlog za pokretanje novina Wantok bio je više socijalne nego vjerske naravi. Naime, teritorijalne australske vlasti naredile su da i misijske škole moraju podučavati djecu na engleskom jeziku. Mnoga od te djeca nisu nikad svladala engleski, ali su znala čitati tok pisin. Mihalić je uočio da je velika potreba imati tiskovinu na domaćem jeziku kako bi narod mogao pratiti što se zbiva u društvu, u domaćoj politici i svijetu. Početak je bio vrlo težak, ali otac Francis je osim dobre ideje imao mnogo ljubavi i energije te je sve poteškoće prebrodio. Postavio je čvrste temelje glasilu Wantok koje je postalo ugledni tjednik i danas izlazi u Port Moresbyju, glavnom gradu Papue Nove Gvineje.
Budući da je Mihalić imao i medicinskoga znanja, spremno je pomagao nemoćnima i oboljelima. No dok je liječio druge i sam je obolio od tuberkuloze. Zbog toga se 1954. vratio u Ameriku na liječenje. Ali i dok se u Kaliforniji oporavljao ustrajno je radio na svojim započetim projektima u Novoj Gvineji. Čak se upisao na studij lingvistike da bi obogatio svoje znanje na tom polju i kako bi mogao što bolje pripremiti rječnik tok pisina. Čim mu se zdravlje poboljšalo vratio se u svoju misiju, ali ne zadugo. Nakon ponovne kraće zdravstvene krize i oporavka, pozvan je u Rim da poduzme obnovu Trećega reda svoje redovničke zajednice. Ali godine 1967. vratio se u Novu Gvineju i tada uspješno provodi svoj plan o izdavanju novina.
Godine 1979. Mihalić je predao tjednik Wantok mlađemu nasljedniku i postao „lutajući” dopisnik za tisak i radijski izvjestitelj. Zatim je zamoljen (1983.) da u novootvorenom Institutu (od godine 1996. sveučilište) Družbe Božje Riječi u gradu Madangu utemelji i vodi odjel za komunikacije (Communication Arts Department). Bio je profesorom na toj visokoj školi sve do 1997. godine.
Pored rječnika, gramatike, novina, radija i svih misionarskih dužnosti, Mihalić je našao vremena napisati tridesetak knjiga, prevoditi razne tekstove na tok pisin, uključujući i ustav Nove Gvineje. Pri kraju ovozemaljskoga života dobio je više priznanja, uključujući počasni doktorat jezikoslovlja Sveučilišta Papue Nove Gvineje (University of PNG) i odličje Reda Britanskog Carstva. A najveću nagradu dodijelio mu je Gospodin u svojem kraljevstvu za sva dobra što je učinio dok je svijetom širio njegovu radosnu vijest.
Ni u jednoj knjizi o američkim Hrvatima nisam naišao na ime slikara Paula Milosevicha pa s ovih nekoliko riječi želim ispraviti taj nedostatak. Riječ je o umjetniku koji je tijekom gotovo 40-godišnjeg stvaralačkog rada oslikavao ne samo život u jugozapadnim državama Amerike – Kalifornije, Colorada, zapadnog Teksasa i Novog Meksika, nego i u Europi, posebno […]
Otac Francis M. Mihalić, plemeniti potomak domovine Hrvatske, preminuo je u Kaliforniji 8. prosinca 2001. godine.
dr. Ante Čuvalo
