piše: Vladimir Jakopanec
FOTO: Privatni album
Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta.
Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskoj dijaspori. Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer […]
Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio našega djetinjstva i mladosti, koje su odredile naš život i vodile nas k cilju, staze koje su postojale, a danas ih više nema. Svi smo njima hodili, odlazili i dolazili, bojali ih se i radovali im se, sve dok jednoga dana – nismo ni primijetili kada – te staze nisu iščezle iz našega života, tiho, bez gužve i galame, kako obično odlazi sve što je dobro u životu.
Vraćaju nam se u mirisima, mislima, u snovima i sjećanjima, počinju nas povezivati s prohujalim događajima, s ljudima kojih više nema, s djetinjstvom, prvim ljubavima, kao i s bolima zbog rastanaka i odlazaka koji su se događali na tim stazama.
Danas, daleko od njih, osjećamo kako vrijeme leti brzo, neumitno i nezaustavljivo i ne pita možemo li ga slijediti. A znalo je sve biti lijepo i dobro. Znam, bilo je siromaštva i čemera, ali bili smo svi na okupu, veseli i zdravi. Znali smo se svađati, ljutiti i grditi jedni druge, no uvijek smo se mirili i bilo je zasigurno više smijeha i veselja od svega onoga siromaštva i teškoga rada.
Sjećam se pokojne bake Apolonije i tete Roze, njihove stare kuće, i Štumergerovoga Čibika, kojemu sam se iz bakinih priča kao dječarac znao tako nasmijati, sjećam se i Cepikufa i Pizdikufa i Druatarufa, koje nikada nisam ni vidio ni čuo, osim što sam ih sretao u pričama moje bake iz Zagorja.
Sjećam se djeda Franca i našega psa Burka, kako su ljeti znali zajedno sjediti i zadovoljno drijemati u orahovoj sjenci nasred dvorišta pokraj bunara. Sjećam se tepke kruške i golemog stabla šefice iza naše kuće, i ljubičica kako su mirisale pod njima. Kako je sve to unaokolo cvjetalo, šarenilo se i mirisalo u tim ranim koprivničkim proljećima koja su se znala razastrti sve od Drave pa do Bilogore i još dalje.
Sjećam se i Franceka, Štefe, Bernarde, Nade i Ljubice, i kako smo se samo znali igrati dugo u noć pred našom ili bakinom kućom grabare, skrivača ili nečega trećega. Bile su to uvijek mirisne i tople ljetne večeri u Podravini. Visoki zeleni kukuruzi na Ciganovu i Gažijevu cvatu i opijaju nas slatkastim, rosnim mirisima.
U Ožegovićevu ribnjaku krekeće glasna žablja glazba, a kod Štaglinca fućka kasni vlak iz Osijeka i sve to tako nestvarno titra i treperi kao da je sam Bog sjajne zvijezde razasuo s neba po toj toploj zemlji.
Eto, kao da je bilo jučer: odrežem si šnitu crnoga kruha, natočim šalicu bijele kave Divke, i još krmeljav i u gaćama sjednem na drveni prag naše stare hiže, topao od sunca, a u oči mi bliješti zlatno jutarnje sunce iza Evačićeva štaglja. Srčem bijelu kavu, grizem šnitu kruha, kokoši oko mene žlabure i čekaju svoje mrvice. Sivi mačak umiljava mi se oko nogu, a preda mnom sjedi i veselo maše repom naš žuti pas Burko. I on se nada nekom zalogaju.
Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]
Sjećam se tvrdih jabuka mušancika koje je tata svakog jutra kupio iz rosne trave. Kako bi se samo voćnjakom znao prolomiti onaj neobični zvuk kad bi svojim zdravim zubima otkolio polovicu jabuke. U voćnjaku golema trešnja, dvije višnje, a ruže, ljiljani, hortenzije i klinčići cvatu posvuda u vrtu. Kuća bi božanski zamirisala od samo jedne vaze svježeg cvijeća kad bi je majka jutrom postavila na stari kredenac.
A žetve? Povijač i što ja znam tko je sve ono znao dolaziti vršilicom od kuće do kuće vršiti zrelu i zlatnu pšenicu tek pokupljenu s oranica. Kod svake kuće kuhalo se i peklo kao da su svatovi. Mi djeca, zgrtali smo pljevu i kao psići veselo optrčavali oko vršilice dok se selila iz dvorišta u dvorište. Bilo je tu prašine, znoja i muke, ali bilo je više radosti, uzbuđenja i veseloga druženja za stolovima punim hrane nakon vršidbe.
Masne i bistre kokošje juhe susjede Ožegovićke i Evačićke, za vrijeme tih žetvi, nadišle su sve juhe koje sam ikada u životu kušao u Europi, Americi i Australiji. Dok sam bio posve mali, hambar za žito bio je dopola pun. Kako su godine prolazile, hambar je bio sve puniji, pšenica je rodila, ali mi smo se razišli. Viđali smo se s vremena na vrijeme, sve manje i manje.
Sjećam se kako je sve to bilo, a danas više nije. Mi više nismo djeca, a ni kukuruzi više ne rastu na Gažijevu i Ciganovu imanju. Burko je tko zna kada otišao, a otišli su i djed Franc, baka Apolonija i teta Roza. Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili. Otišli su i moj otac i moja mati.
Otišla je i susjeda Manda koja me uvijek na putu kući, na kraju staze, znala prva dočekati i kad bih odlazio, posljednja ispratiti. Božica, koja u mom sjećanju još uvijek živi kao ljepuškasta i nasmijana djevojčica, skončala je s užetom oko vrata još kao mlada. Sam Bog zna zašto.
Ni staze iza Pobijeve kuće više nema, a kako sam uvijek pri svakom povratku kući, još tamo od Petrićeva štaglja, bio sretan kad sam na njenom kraju u daljini ugledao prve kuće i naš zeleni visoki bor. Koliko sam samo puta znao ushićen po njoj trčati jer sam shvaćao: sad sam doma. Na Ciganovu pšenica, na Petričevu kukuruz, a staza, kao da ju je netko onako dugačku i usku prostro među tom ljepotom. Ta me je staza danju veselila, a noću nasmrt strašila, ali bila je to jedina staza na ovome svijetu koja me je uvijek htjela i znala dovesti doma.
I perje smo čehali u dugim zimskim noćima, a više nikada nećemo. I kukuruz smo trijebili i bedastoće slušali, i svašta brbljali; kako smo se samo znali nasmijati Pobiju i Evačiću onako ugodno zadundani u toplom komušinju, ali ni toga ti, prijatelju moj, nema više. Nikada više. Možeš živjeti i stotinu godina, ali to nikada više nećeš doživjeti.
Ni krastačih jabuka više nema, ni staroga Evačića koji nam je pišalinom iz ćupa u inat maline preko plota zalijevao, i Ožegovićev ribnjak su zatrpali, i žabe su nekamo pobjegle, a ni vlak više ne fućka od Štaglinca. Mi idemo dolje, sve bliže k zemlji i sve dalje jedan od drugoga.
Rasipamo se kao jalovo sjeme pšenice po trnju i ne možemo si pomoći. Sve smo na tumbe okrenuli i sam Bog zna što će sve još od nas biti. Mučimo se i radimo, dragi moj prijatelju, kako bismo imali štogod ponijeti sa sobom kad nas sveti Petar pozove na račun.
“Kada sam došao iz svoje Podgore na Novi Zeland, bilo mi je svega 14 godina”, započeo je svoju priču Mate Borić. “Od tada je proteklo pedeset godina, a ja se još uvijek sjećam tog prvog koraka po novozelandskom tlu. Kiša je nemilo padala, bila je zima, a ja sam plakao u nekom kutu u luci. […]
Molim te, ne zaboravi pozdraviti susjeda Pobija u staračkom domu, ako u međuvremenu i on nije umro.
