Yo-Yo-Ma
FOTO: Pixabay
Bijaše to jednog ponedjeljka, na drugi dan mjeseca lipnja. Bio sam pozvan na jedan fantastičan događaj: masterclass s najboljim svjetskim čelistom – Yo-Yo-Ma u svjetski poznatoj Chicago Symphony Hall.
Strah je dio naše svagdašnjice. Briga kao da dotiče sve dijelove našeg bića. Čovjek je biće brige. Brinemo se za zdravlje, ljude, ispite u školi, kuće, novce, ulaganja, nogometne rezultate, putovanja, stizanje na vrijeme… Često nas je strah nepoznatoga, nepoznatih. Kaže Krist “Ne bojte se!” Ima netko tko se brine! Drugim riječima: Ti si čovječe […]
Dobitnik svih svjetskih nagrada, Kinez podrijetlom, odrastao u Parizu i New Yorku, Yo-Yo-Ma je nastupao s najboljim umjetnicima koje glazbeni svijet pruža. Ima obitelj, suprugu i dvoje djece, prekrasan čovjek, glazbenik, umjetnik… Bila mi je čast susresti ga.
Te večeri podučavao je troje mladih čelista genijalaca. Između ostalih im je rekao: “Možete savršeno znati note i savršeno odsvirati komad koji je pred vama, ali ako ne stavite u tu glazbu sebe, onda ona nije ništa”.
Učio ih je kako je glazba govor i kako se u nju treba uživjeti i pitati se što čuju oni koji slušaju. Iz njihove perspektive treba pristupati djelu koje se svira. Na pitanje kako to on čini, odgovara: “Ja najprije ispitujem tu glazbu zašto je napisana i koju poruku želi prenijeti. Svaka glazba ima svoju priču. Kada to sve shvatim, onda tek uzimam čelo i vježbam. To je i najlakši dio”.
Očito da je gospodin Yo-Yo-Ma čovjek velike duše. Razumije jako dobro da duša i glazba idu zajedno. Zato je on i velik.
Međutim, nešto još zanimljivije dogodilo mi se dok sam dolazio u Chicago Symphony Hall. Parkirao sam automobil. Dok sam uplaćivao parkiralište na obližnjem automatu, ubacivao sam sitniše koje sam imao u jednoj maloj torbici. Žureći se, nekoliko sitniša je ispalo i odzvanjalo pločnikom. Tada niotkuda čujem glas koji veli: “Ne brini, ja ću ih pokupiti”. Okrenem se i s osmijehom pogledam čovjeka. Beskućnik sjedi na kamenom cvjetnjaku i smije mi se. Završio sam uplatu i prišao mu. Vadio sam sitniše iz torbice i stavljao njemu u ruku. On je samo govorio: “Wow, wow…”
Kada sam sve ispraznio, kažem mu, možeš li ih sada ponovno sve ubaciti u ovu moju torbicu. On me zbunjeno pogledao i ipak to učinio. Kada je sve ubacio, dao sam mu i sitniše i torbicu. Osmijeh od uha do uha. Zahvalan. Vidim mu križ na prsima. On ne zna tko sam ja. Pitam ga što je to. A on mi s još većim osmijehom odgovori: “Jesus, I love Jesus (Isus, ja volim Isusa)”.
Ovo je priča prema kojoj se magarac ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena pa ugiba od gladi zbog svoje neodlučnosti. U Hrvatskoj općoj enciklopediji stoji: “To znači da se ne može odgovoriti na pitanje može li se čovjek pod jednakim okolnostima odlučiti za i protiv onoga što je jednakovrijedno”. Buridanov magarac u filozofiji […]
Pitam ga zašto voliš Isusa. odgovara mi: “Without him I wouldn’t be here (Bez njega ja ne bih ni bio ovdje)”. Rastali smo se osmijehom. Dok sam odlazio ponovio je još jednom: “I love Jesus!” On je našao svog Isusa i njemu je dovoljno. Isus traži druge ljude za njega. Uvijek mu nekoga pošalje. Njemu su susreti život! A život Krist!
Svaki susret nas mijenja i svaki život nam nudi mudrost!
